Sunce u mome gradu
odavno je zašlo
Biva sve manje, odlazi
vraća se i tako neprestano
Ja sama krećem u ovoj noći
na puteve daleke
kroz nepoznata polja
i planine visoke
Koračam smjelo
tamo negdje
gdje me čeka neko
Ova sićušna sjenka moja
pruža se do njih daleko
Da li u ovoj magli put moj postoji
U mome domu
vrata su teška zatvorena
Stalno tako vođena mojim snom
Ja tražim njohov dom
U snovima lutam brdima
mutnim neznanim vodama
Možda ću vidjeti Njih
što žele da koračaju mojim stopma
Često na putu promašenih snova
susrečem ih slučajno
i želimo biti opet zajedno
Pitaj slobodno prijatelju
zašto danima i noćima suze lijem
Ne poznaješ me i ne možeš znati
da sam bez osmjeha
žena bez sjaja u očima
i blizine onih što sam ih rodila
Ja sam neko što luta
pustinjom beznađa
Neko ko često poželi
da novo jutro nikada ne svane
nemoj mi reči da sam jedina
od onih što tiho pati
Sve što od tebe tražim
jeste da me shvatiš
Ne tješi me i molim te
nemoj mi savjet davati
Istina je čudna
da i tuga može biti dobar drug
Sunce se uvijek pojavi
i tako tugu , sreća zamjeni
Ja ću se truditi
opet cu se smijati vratiti sjaj očima
neču plakati noćima
Pričala bih ti o Njima o mojim željama
o danima punim suza
Možda bi zorom buru raznijeli oblaci
a sunce ugrijalo jače
Ehh , da sam kiša
što lupaka na Njihovim prozorima
zapjevala bi im majka pjesmu za laku noć
Evo , sviče još jedno
suncem okupano bosansko jutro
lagano se iz sna budi
moj pospani Njima daleki grad
Kada u snove utone noć
nadam se
da će oni ponovo u san mi doć’
S.S. Kaja 2009 godina
