Samtrala sam da glavobolje koje su me mučile vec par dana , nisu ništa strašno.
Ipak , nisam mogla da se opustim . Svo vrijeme u glavi mi je košmar. Ne znam zašto poslednjih noči , ne mogu da spavam.?
S mukom sam ustala i krenula ka kupatilu pod hladan tuš .Voda je ublažila dio umora ali ne i košmar u mojoj glavi .
Ponovo se vratih i zatvorenih očiju , ležala sam još dugo na krevetu , a onda misli odlutaše .
Munjevitom brzinom odmotavao se film s dogajđima koji su se poslednjih mjeseci zbili .
Često se dogodi da u jednom času čovjek proživi cjeli život u razmišljanju .
Želim da te vidim.!
Mozda je pogrešno , ali moram s tobom da razgovaram i zelim da budemo sami., rece mi jednoga dana otac.
Već sledečeg dana krenula sam rano da posjetim oca .
Brinulo me je u kakvom ču ga stanju zateći vec, jer je vec duže vremena je bolovao .
Stajala sam pred vratima i nekoliko trenutka razmišljala o očevoj želji .
Nije me izenadila , ali me brinulo to što je željeo da budemo sami i šta je to tako važno što drugi ne treba da čuju ?
Zanesen u tihu tugu ležao je zagledan u neku nevidljivu tačku u daljini i odsutno ćutao .
Izmučen nesanicama , ipak se uzbudi kada me ugleda i osmjehnuo se kratko uz napor .
Preko lica preleti mu neobičan bol a na čelu se nabraše dobro poznate bore .
Želio sam da te vidim .!
Pogled pun značenja izgledao je kao da se želi ispvjediti .
Žalim zbog mnogo stvari koje sam učinio započe bez posebnog uvoda.
Nisam bio najbolji otac ,opet se tužno i odsutno zagleda se u daljinu .
Dijete moje, vrijeme je da se suočimo sa stvarnošću .
Znam da neću još dugo. !
Zagrli me !
Osjećala sam da mu je hladno, da drhti i da neko vrijeme duhom nije uz mene , a onda nastavi.
Znam da nema opravdanja ali htio bih da pokušam objasniti , kako je sve bilo . Osječam miris zemlje !
Osječam kako uspomene naviru i kako me bole .Zato sam osjetio potrebu da tebi ovo ispričam .
Nemoj me kriviti , ali želim da ovaj teret podjelim sa tobom ..samo sa tobom !.
Vidjela sam na njegovm licu da se osječa krivim i spremno moli za oproštaj .
Kada je tvoja majka otišla došla je kruta zbilja života .Jednostavno sam se slomio .
Tek tada sam shvatio koliko je volim, blago se osmjehnu pa nastavi sav zadihan znojeći se .
Tvoja Majka , odbacila me je … Kriv sam , to znam.
Kada se to dogodilo ,ljubav se pretvorila u mržnju ne samo prema njoj …mrzio sam svoj život sve sam mrzio .
Nisam mogao podnijeti pogled na vas … u svakoj od vas sam vidjeo njen lik .
Bilo mi je lakše zatvoriti srca i spriječiti bliskost izmedju nas , jer sam se plašio dana , kada će te me i vi napustiti .
Kako potpuna sreca ne postoji tako su greške odavno ne poporavljive između nas .
Nastavio sam život bez nje a poslije i bez vas pokusavajuci zivjeti zivot uz drugu suprugu i djecu koju mi je rodila.
Mene, kao da je stigla Božija kazna za sve što sam vam uradio .Ona mi je davala dovoljno vremena da se popravim …nisam to iskoristio
Ipak, jedno je sigurno , uvijek je teže onome koga ostavljaju .
Otac je prvi put govorio o tome poslije puno godina .
Dobro je znao da sam emotivna i koliko sam spremna da praštam .
Često sam dopuštala sebi da me vodi srce , mada to nije uvijek pametno .
Oduvijek sam mogla razlikovati nijanse u njegovom glasu… ova mi je govorila da je potpuno iskren .!
Smatrala sam da treba oživljavati prošlost , bila lijepa ili ružna ipak , je ona dio naseg života .
Život je toliko kratak , da nikada ne bismo stigli da se radujemo ako bi vječito mrzili i krivili druge , za ono što nam se događalo .
Čini mi se kao da i sada čujem kako snijeg škripi pod njenim nogama dok je odlazila tog januarskoga dana .
Otac se opet odsutno zagleda u daljinu .!
Tada mu prvi put vidjeh suze u uglu oka , potom se skotrljaše iz očiju preko obraza koje su prekrile sitne bore .
Okrenula sam glavu ne želiči ga poticati na dalje samomučenje .
Sve što se dešavalo , režirala je ljudska sudbina .
Oh , oče , znam da je sve išlo pogresno neke stvari su suđene , neke ne , a mi smo to skupo svi platili .
Nikada te nisam željela povrijediti ali jednostavno ponekad se sa istinom nisam mnogla nositi .
Ništa mi nije moglo zamračiti ljubav prema ocu .
Čak ni njegov strogi lik od koga sam se plašila , niti sve ružno što se dešavalo .
Voljela sam ga na neki čudan način , stidno i potajno .!
Neke nepravednosti prema njemu ne mogu sebi oprostiti ni danas dan .
Nočima budeči se iz sna , težak osjećaj pada mi na dušu i zaboli svom snagom .
Sjećanja mogu da se izbrišu , ali kajanje.. ne mogu .
Leži kajanje na srcu , leži vječno .!
Oprosti mi oče , za sve što sam ti rekla .
Pokušala sam da ga zavaram osmjehom i da prikrijem vlazne oči .
Ne plači !
Nijeme suze su ljepše … reče toplim glasom i uze me za ruku .
Ćutala sam !
Kao da više nista ne čujem .
Suze više nisu tekle , samo su se caklile u očima .
Podigao je ruku i pogledao na sat .Izvadi iz ladice smotuljak, te mi stavi u otvorenu šaku .
Čuvaj ovo kao uspomenu , kada me ne bude više neka te podsječa na mene .
Izvadih cigarete i pripali .
Povukla sam par dimova , pa još jedan duboko, a ostatak zgnječih u pepeljari ispred mene .
Ostala sam još neko vrijeme pored očevog uzglavlja , okrenuta licem prema velikom prozoru sa zavjesama od batista koje su dozvoljavale pogled na ulicu i
kuće preko puta.
Nisam željela da ih pomjeram .!
Neko smo vrijeme oboje čutali i gledali rađanje sutona
Poželeljela sam da nikada nebo ne bude drugačije .
Sat vremena kasnije u sobi je zavladala tišina a očevo lice bilo je rumeno i
spokojno .
Isključila sam lampu i na prstima izašla iz sobe .
Vratila sam se kući osječajući neko čudno olakšanje.!
Međutim , samo par mjeseci poslije došlo je nešto što se više nikada neće moći promjeniti .
Očevo zdravstveno stanje pogoršavalo se iz dana u dan.
Park kroz koji sam išla s posla , toga dvadeset i drugoga dana septembra odisao je gustim mirisom vlažnoga lisča .
Nad gradom su visili tmurni oblaci iz kojih se svakoga čas očekivala kiša . Siv i težak septembarski dan .
Svaki je udah bio napor, a pokret borba .
Osječala sam se , kao neki starac .
Činilo mi se da je sve isto i sasvim obično , kao i prethodnih dana .
Danas je očev sedamdeseti rođendan , ipak sam imala predosječaj da je vrijeme kao stvoren za loše vjesti .
Uskog i sasvim blijedog lica zavijen u čebe ležao je i ubrzano disao .
Teško mi je bilo u srcu a u očima me paklo…
Dok me je pozdravljao glas mu je bio uzbuđen , kao da ne pripada njemu .
Nije me poljubio kao uobičajeno, brzo je skrio pogled u stranu .
Poslije par minuta okrenu se i nastavi da me čudno posmatra , bez izraza , bez riječi , i bez borbe mišljenja ..
Na čelu mu se usjekla dobro poznata bora , znak lošeg raspoloženja , ljutnje a sada bola .
Oh, kako sam željela da mu je izbrisem .. ali , hmm????
Nije mogao da izgovori ni jedne riječi ,pored visoke temprature s teškom mukom borio se za vazduh.
Pozvali smo doktora .
Saopštio nam je da je stvar hitna . Brzo je prebačen u bolnicu Kosevo i učinjene su hitne pretrage .
Nije bilo ni najmanje sumnje da se njegov životni sat počeo zaustavljati , dok je največa kazaljka na satu brzo prelazila svoj okrugli put .
Moram biti jaka, moram .!
Skupljala sam snagu da se suočim sa istinom .
Noc je presla u novi dan a borba za zivot se nastaviljala bez znakova poboljsanja .
Tek što smo ga najmladja sestra i ja presvukle bio je več ponovo mokar , bilo mu je hladno i drhtao je
Krupne graške znoja sljevale su se niz njegovo krhko tijelo .
Nisam smijela da ga ponovo pogledam .
Razmišljala sam .
Ako je več sudbina odredila nešto na šta ne mozemo uticati , onda ču barem učiniti sve što mogu da mu olakšam .
Crvenilo se nebo ! Nastao je muk.!
Sve se dogodilo u kratkom vremenu .!!
Nestade svjetlosti u očima i tragova bola na licu .
Oko srca me stezalo a ogromna grudva pritiskala mi je grudi i polako se pela ka grlu .
Kao da je htjela da me uguši .
Pokušala sam da udahnem vazduh , razbistrim misli i otjeram “grudvu ubicu “.
Htjela sam da vrisnem , da kažem da je to ne moguče .
Ali , i pored svih napora , glas iz grla ostao je nijem .
Jedna suza iskrala se iz oka , slila se niz obraz i pala na očeve usne .
Nedugo zatim osjetih kako se još jedna suza skotrlja po vlažnom licu , s poslednjim riječima ljubavi , pađe preko njegovih očiju. Potom još jedna , pa još jedna.. !!
Ljubila sam njegovu polu hladnu ruku kvaseći je suzama.!
Ali nisam mogla da zaustavim plać niti da vratim ono što je tog trenutka odlazilo .
U kasne sate jesenje večeri , dan , taj 23 Setembar , zakucao je na naša vrata, sa najmanjom dobrodošlicom.!
Narednog dana , kuća je bila puna rodbine , prijatelja koji su došli podjeliti zajedno sa nama bol.
Nikada mi nije pao teži dan . koji je ostao za uvijek u tišini , kao i dan prije .
Bez “ riječi” , možda još mnogo tiši. !!
Otac je otišao u svoj vječni mir .
A ja sam ostala da ga se sjećam sa najtežim izrazom bola ,koje sam ikada vidjela na njegovom licu .
Smrt je strašna i zla , ali dolazak smrti je neizbrisiva uspomena za one koji ostaju a život se nastavlja , bez onih koji odlaze..!!
Zao mi je oce svih godina u kojima te nisam razumjela , zbog vremena u kome ti nisam govorila koliko te volim.
Sve prave ljubavi zavrsavaju sa suzama .
Pada kisa i ne mogu da vidim tvoje smedje oci na nebu prekrivenom oblacima .
Kada se oblaci razmaknu mozda uspijem da ih pronadjem i uvjerim se da si na boljem mjestu , bez bolova i temperature .
Obecavam ti da cemo jednoga dana kada za to dodje vrijeme opet zajedno piti kafu sa jednom kockom secera i toplim mlijekom… Dok je porodica u suzama
ja plakati necu , jer ti nisi volio suze .
Put do zijezda je trnovit ali ja necu odustati od toga sve dok ne budem mogla kroz cijelu galaksiju da ti glasno kazem…Volim te Oce moj !